Who Needs a Heart When a Heart Can Be Broken?

My life.


20.03.2010.

:(((

Samo sam kratko navratila da vam kažem sljedeće: Neće me biti do kraja mjeseca iz dva razloga. Prvi razlog je - zato što sam prekoračila limit. A, drugi - takmičenja. :((( Vidimo se uskoro.

10.03.2010.

Ne traži od mene, dušo, da ti skratim noći besane, da ti sluga budem. Ne govori, milo moje, da me svakog jutra probude neke usno nevjerne. I, ako misliš da te lažem, sjeti se kako u snu mom me ljubiš. Odluči se.

08.03.2010.

Svim pripadnicama ljepšeg spola sretan 8. mart.

08.03.2010.

Oprošteno, nije zaboravljeno.

Sve je rečeno. Svaka tvoja sljedeća riječ je nepotrebna. Sve je rečeno. Tvoje riječi su me kao oštrice probadale, ostavljajući duboku bol. Bol, žaljenje, a ujedno i ogorčenost. Te riječi će još dugo, dugo ozvanjati u meni. Ipak kažem, ostavila si bol, koliko god ja pokušavala to skriti. Bol,  ali ne kajanje. Jer ja nemam razloga da se kajem. Gledala sam te, danas, očima punim ogorčenja. Jer dobro te znam. Isto tako, dobro znam da koračaš u novu grešku. Sada veću od onih koje si dosad pravila. I, zašto znam, da ćeš, kad shvatiš svoje greške, meni doći? Tada ću te ja trebati primiti kao i do sad: riječima punim ljubavi, poštovanja... Ali ne... Ja više nemam snage. Nemam razloga za to, prijateljice.

Sjećam se, kao da je bilo jučer. I uvijek ću se sjećati. Rekla si: "Više nikada nećeš plakati zbog mene. Obećajem." A, gdje je sad to obećanje? Da li ti ovo obećanje išta znači? Mislim da ne. Za tebe su to samo obične, prazne riječi. Da ti je i malo značilo naše prijateljstvo, moje lice ne bi preplovljavala tuga, a oči ne bi bile pune suza.

08.03.2010.

Dije adios.

Dije adios
fue el final
nada quedo entre los dos
solo el sol, nuestro sol
y el dolor y este adios.

Y te vas y me voy
y nadie dijo perdon
lloras tu, lloro yo
nuestro sol se apago. ♥

07.03.2010.

Unikat, ne duplikat.

Ne zanima me šta drugi misle, živim svoj život. Kažu mi da sam drugačija. Da, to je istina, pa šta? Ja se time ponosim... Slušam muziku koju ja volim, imam svoje idole... Volim Justina Biebera i Jonas Brothers, zato što imaju pjesme po mom ukusu i ne zanima me što ih čitav svijet mrzi... Ne sušam cajke, jer to po mom mišljenju nije muzika. Učim ne zato što sam štreber, nego zato što sam svjesna života oko sebe. Oduševljavaju me male stvari, priroda... Više volim muško društvo, ne zato da bih flertovala s njima, nego zato što su jednostvniji od cura. Živim u svom svijetu. I ne zanima me to što me drugačije gledaju zbog toga.

07.03.2010.

Pravi prijatelji se ne svađaju zbog izgubljenog poena u sportu.

Nema inspiracije. Nema riječi.

Upravo zbog toga ne pišem postove tako često.Jer, kod mene se manje-više ništa posebno ne dešava u životu... Razočarana sam nekim stvarima.

Na primjer, raja iz razreda... wow! Nevjerovatna je količina negativne energije na časovima. Umjesto da funkcionišemo ko tim, jer, ipak smo zajedno 8 godina, kod nas je upravo suprotno... Zbog najmanjih sitnica se posvađamo, potučemo. Na časovima tjelesnog se svi deremo jedni na druge. A, ne daj Bože da izgubiš loptu,... pa sahranili bi te... Jednom riječju, opšte ludilo. Nisam ni u snu mogla zamisliti da ću ovo reći, ali radujem se što idem u srednju, jer tamo ću upoznati novu raju. Možda se ovo promijeni, ali tako se za sad osjećam. Nego, kad smo već kod srednje, odlučila sam da ću ići (najvjerovatnije) u Mašinsku Tehničku. Danas sam išla sa drugaricom u obilazak, i stvarno mi se dopala i škola, a i nastavnici, jer su jako pozitivni i opušteni. Eto, da vam više ne pričam šuplju, nego ako ima neko da je planirao ići u istu srednju kao ja, neka mi se javi...

04.03.2010.

:/

Sve je to lijepo, ali jednostavno... To nije to...

01.03.2010.

Priča o maloj djevojčici sa velikim problemom.

Evo kako Ona doživljava svoj problem sa aknama...

Dobila ih je u četvrtom razredu osnovne. Mislila je da je to sasvim normalna pojava koja će se dogoditi svim njenim vršnjacima. Nije pridavala tome mnogo pažnje. Ali je ipak bila uplašena, i u dubini duše je osjećala da nešto ipak tu nije OK. Koristila je neke obične preparate koje su joj ljudi preporučivali. Međutim, kako je prolazilo vrijeme, sve ih je bilo više... Za godinu dana prekrile su 60 % njenog lica. Nije nikako mogla da se pomiri sa činjenicom da više nikada neće imati ono prelijepo, čisto, djetinjasto lice. Život joj se promijenio. Ljudi su joj počeli prilaziti i raspitivali se šta je to, davajući joj neke njihove preporuke za rješavanje njenog problema. Njoj nije bilo do tih savjeta, ona je samo željela da je ostave na miru. Željela je da živi kao i do tad... I sad, poslije 4 godine, ta ista djevojčica plače pred ogledalom svako jutro, svaku večer prije nego počne tretman za koji su joj rekli da pomaže. Još uvijek ta djevojčica ne može da se pomiri s tim da je zauvijek izgubila to prelijepo lice za kojim su se svi okretali. Njene akne su centar svega lošeg što joj se desilo. Krive su za to što je ona izgubila samopouzdanje. Krive su za to što ona nema hrabrosti prići momku,...  pogledati ga, jer zna da on neće nju pogledati u oči, nego tamo negdje...

PS. ovo je priča o meni. š


Stariji postovi